06.10.2004., srijeda

M m m moooolliiiim?

Heh, komedija. Dakle. Priča počinje ovako. Dolazim kući na vikend i dogovaram se sa ekipom da bi se mogli naći i cugati pa van. Na pitanje gdje ćemo rekoh da možemo kod mene da nema problema. I tako bliži se veče, dolaze dva prijatelja i dvije prijateljice, doma su stara i njezina prijateljica. I cugamo mi tako, stara i njena frendica sjede za stolom sa strane i pričaju gluposti, tu i tamo se ubace u spiku i tak. Ponudio ja i njima cuge, i piju i one lagano. I pijemo mi tako, malo se mi pricvrcali, stara tu i tamo dobaci - "Lakše malo, nisi ništa jeo" i slično, no sve u svemu vesela atmosfera. Jedan od frendova je sjeo do njih, i nakon nekog vremena primjetim da se nešto šapće, al nisam se nešto obazirao na to...

... prođe neko vrijeme, kad stara pita frendicu - "Hoćemo?". Pogledam ja njih, frend se zagonetno smijulji, starina frendica odgovara - "Hoćemo". Ta frendica ruku u torbu i vadi kutijicu. Otvara. Zove me. Dolazim................................ kad ono NJOJA (marihuana)!!!!!!

Pogledam kutijicu, pogledam staru, stara gleda mene, gledam ja staru, gledamo se. Veli stara - "Nikad nisam, baš bi probala". A jebo te konj! Nisam znao dal da se smijem il da plačem. Ostao sam mrtav ladan. Retrospektiva. Zaboravih, prije toga u tijeku dana, stara me pita: "E, daj mi reci, jesi pušio ti kad marihuanu?". ?!?!?. Molim? Inače, ja ni cigarete ne pušim, pa je to pitanje poprilično bilo grom iz vedra neba. "Naravno da ne mama". Osmijeh. Kraj priče. I tako gledamo se mi s kutijicom na stolu. Lagani smješak na maminom licu. Veliki na frendovom. A šta sad. Uzimam ja kutijicu, vadim rizle, motam. Stara sad gleda rizle, gledam ja nju, gleda ona mene, gledamo se. Lagani osmjeh na mom licu. Još veći na frendovom. Smotao ja to, pušim ja, puši mama, puše svi. Jebeš mi sve....
- 22:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.09.2004., petak

Pseća ljubav. Ljubav?

Sam sebi sam stvorio neki pritisak oko pisanja prvog bloga, da kada je konačno došlo do toga - više nisam znao što da napišem. I tako lutajući i čitajući uratke ostalih bloggera, pročitao sam jednu naizgled banalnu rečenicu koja me malo zamislila.

Rečenica je glasila: "Gledajući jutros u smeđe oči svog čupavog četveronožnog ljubimca, kao i nebrojeno puta u životu, zapitala sam se odakle u takvom malom, maleckom stvorenju toliko ljubavi, povjerenja i odanosti."

Jednom davno za vrijeme povijesti umjetnosti u srednjoj školi, profesor nam je rekao nešto ovako: Pseća ljubav nije ljubav. Kad nas pas vidi i ludo maše repom, trči prema nama ili veselo laje, on u podsvijesti samo vidi ugodu - bilo u obliku hrane, bilo u obliku maženja. Kao osoba koja cijeli život ima pse, odmah sam mu se suprotstavio. No, kasnije kada sam razmišljao i analizirao svog ljubimca (i sada imam psa), shvatio sam da profesor nije tek običan psetomrzac, za što sam ga u tom trenutku smatrao, nego da možda ima i istine u njegovim riječima. Recimo to ovako. Dok je pas odrastao uz tebe, dobijao je svu potrebnu hranu, maženje i sličnu "ugodu", te je kroz takav život postao privržen tebi - branit će te kad te netko napadne, kad te vidi lajat će i gotovo pobješnjelo divljati od sreće, i slično. Pas dok je mali, bit će sretan kada vidi bilo koga, ili će pak biti totalno nezainteresiran. Mogli bi sada reći - dobro, no ipak, pas dok mlad, još je mlad, te ne "pozna" vlasnika i nije se stigao vezati uz njega i razviti vlastite "osjećaje". Evo na to jedan događaj iz mog života od prije dvije - tri godine.

Imao sam kuju, pokoj joj duši (meni najdraži pas do sada), za koju sam smatrao da me ipak možda zbilja voli - na neki njen pseći način. Bilo je ljeto, i tada sam još živio sam u kući. U to vrijeme hranio sam ju raznim keksima za pse. Kako svojim psima volim davati slobodu, vrata su bila stalno otvorena i mogla je slobodno hodati po dvorištu i okolo. Počeo sam primjećivati da sve češće i češće odlazi kod susjede i tamo leži ispred vrata. Isprva, nisam to smatrao ništa čudnim, rekoh možda su tamo bolje podzemne vode ili šta ti ja znam što, i svaki put kada sam ju pozvao odmah je dotrčala. Prolazili tako dani, a ona non-stop tamo. Sad je to već meni postalo malo čudno, pa odlučih istražiti o čemu se tu radi. Primjetio sam da susjeda zna sjesti ispred vrata, sa punim rukama kobasica, špeka i ine mesine, uzme psića u krilo i lagano ga tovi. Zovnem ja psa, no ona nevoljko digne glavu prema meni - pa vrati nazad. Drugi put sam podviknuo pa je došla. Doviknuh usput susjedi da ne volim baš da mi drugi ljudi hrane psa. Sutradan ista priča. No ovaj put morao sam ju nekoliko puta pozvati da bi došla. Nekoliko dana kasnije hodam ja gradom, kad eno moje susjede - I MOG PSA?! Ja do njih, ukorim psa, ukorim susjedu, pozovem psa da ga odvedem doma, al nema šansi. Ne da se. Ajmeeee... al sam popizdio. Nisam ju htio navlačiti, pa rekoh susjedi da ju poslije dovede do mene. Poslije je izgubila danu joj slobodu.

Eto ti ljubavi, iskrene i bezuvjetne. Kad još malo razmislim, nisu li i ljudi često takvi u ljubavi? No, to je pak, jedna druga priča...



- 16:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

< listopad, 2004  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Misli i analiza stvari iz svakodnevnog života, društva, ljudi, međusobnih odnosa, ...